Betko

Betko 08/02/2017

Zvali su ga Betko. Ležao je iznuren, preko puta mene, na otrcanom madracu, na kojem su se mogli uočiti tragovi pepela, duhana i stare osušene, izblijedjele krvi. Svud oko njega razbacane stvari. Ispred madraca, na malom stolu, ostaci popušenih cigareta i pepeljara, do vrha puna, s opušcima nedavno ispušenih cigareta obične „Drine“. Oni filteri koji nisu mogli da se uguraju u pepeljaru, mjesto su našli ispod njegovih nogu, između komadića celofana i rizle, na starom i ohabanom parketu, prošaranim pečatima naprasite prošlosti –  gelerima granata. Prozori sobe u kojoj smo sjedili, u potpunoj tišini, bili su zakrpljeni kartonom kroz čije je rubove ulazio svjež zrak, a na krovu se moglo čuti talasanje lima kojeg vjetar ljutito trga na sve strane. U toj, polumračnoj, vonjavoj i, pomalo, strašnoj sobi, iz koje je izbijao oštri zadah znoja, Betko se spremao  za dnevnu dozu heroina, s nadom da mu ona neće biti posljednja, ali i sa željom da se već jednom okončaju muke kojima je sam bio krivac.

Ruke su mu se jako tresle, dok je u maloj kašičici zagrijavao supstancu koju je trebao sebi ubrizgati u krvotok i uJasmin Hasanovic potpunosti se prepustiti fantazmagoriji. Bezosjećajnim pogledom gledao je u nevidljivu tačku ispred sebe, prelazeći prstima preko svakog ožiljka na tijelu, najčešće onih na rukama i nogama. Svaki od ovih ožiljaka je imao svoju priču. Čim bi dotakao jedan od njih, hrapavim, ogrubjelim jagodicama prljavih ruku, na trenutak bi se zaustavio i promijenio izraz lica. Nekad je to bio izraz neumirive, ubilačke mržnje, a nekada blagi osmijeh praćen samo jednom podignutom obrvom. Betko je bio jedan od devetorice braće, majke Zibe i oca čije ime nije nikada saznao, kao što ne zna da li je živ ili je poginuo u Foči onih dana kada je on izbjegao s braćom i majkom u Sarajevo. Foče se ne sjeća. Jedinu uspomenu koju nosi je ožiljak na dijelu čela iznad lijevog oka. Kaže da, kada rukom opipa ožiljak, vidi kurvinog sina koji ga je odalamio pesnicom. Pred očima mu se jasno ukaže njegov lik. Vidi njegovu gustu bradu, debeo vrat i brutalno, grubo lice. Vidi ga, kaže, tako jasno, kao što vidi mene i njega kako bdijemo u ovoj sobi.

Bio je jako mršav mladić. Zbog prevelike mršavosti, oči i usta su mu bili nesrazmjerno veliki, a ispod košulje su virile sićušne kosti grudnog koša. U ovakvoj, pomalo bizarnoj situaciji, pomislih, kako bi Betkovo tijelo dobro poslužilo za časove anatomije, kada bi se ugasilo svjetlo i iza njegovih leđa postavila svijeća. Prisutni bi u tom trenutku mogli da vide skoro pa svaku kost na njegovom tijelu.  Na rubovima rukava prljave košulje, virili su fragmenti tetovaža. Imao ih je mnogo. Bile su to tetovaže sitnih, uličnih tatooista, koji, uglavnom, nisu bili vješti ilustratori. Najčešće su se na njegovom tijelu mogla naći imena djevojaka, koje je volio ili još uvijek voli, ispisana na neobičan način.

U onoj tišini, od koje ti zuji u ušima, pa se uporno trudiš da čuješ barem zvuk lima na krovu, Betko je iz jakne, koja je ličila na sve drugo osim na jaknu, izvadio komadić hartije, uredno presavijen. Ali prljav i ohaban po čemu se dalo naslutiti da je veoma star. Rekao je da je to pismo koje uporno želi poslati ocu. Pismo ocu kojeg nema. Pitao je da li želim da čujem šta piše. Odgovorio sam da želim, i da mi ga on pročita, onako, kako ga čita kada je sam, prepušten fantazmagoriji i slikama koje ga progone od bijega iz Foče.

„ Dragi oče, ne znam gdje si. Ali se nadam da će ove riječi, koje pišem s ljubavlju i tugom, stići do tebe. Otišao si od nas, a da nikada nećemo saznati gdje i s kim. Još se sjećam kada si u zoru izašao iz kuće i zaputio se po vodu. Majka nije dobro. Nisu dobro ni braća, a ni seka. Iako ona jedina pokušava nešto da napravi u životu. U nju se braća i majka jedino uzdaju.  O sebi ne želim da ti pričam, suviše me je stid da bih ti pričao o sebi i svome životi otkad smo doselili u Sarajevo. Nemam čime da se pohvalim.  Tvoj odlazak i vrijeme koje je došlo poslije toga, nikome od nas nije donijelo ništa dobro. Starimo prebrzo. Kazaljke ne satovima idu dvostuko brže, zore se štiklaju ko cigare kad nemaš upaljač. A fališ mi. Sebe lažem iz dana u dan da ćeš se vratiti i uvesti red u porodicu koja je u rasulu. Puno si nas ostavio iza sebe, a niko ništa postići ne može. Majka prima malo tvoje penzije, pa se nekako bori sa životom. Gdje god mogu, ja zaradim koju paru. Ako neko ima da mu ponesem cekere, ja ponesem. Ako treba nekome istovariti ćumur, ja istovarim. I tako, zaradi se koja marka za hljeba i za ostalo što je potrebno, a ne trebalo nikome. Uvijek se sjetim kada smo, na stadionu kod kuće, igrali lopte. Sjetim se, s puno sjete,  kada smo gađali loptom onu kravu što smo je imali. Dobro bi nam sada došla. Ali u Sarajevu je i onako nebi mogli čuvati. Vrati se, oče, ako ništa, a ono zbog majke kojoj nije dobro. Za nas još ima vremena. Bar se nadam. Opet ću ti pisati čim ugrabim priliku. Šaljem ti puno pozdrava i poljubaca od svih nas. Tvoj Betko.“

Nastala je još veća tišina. Mogao se čuti samo kašalj i, s vremena na vrijeme, talasanje lima na krovu zgrade. Betko je uredno složio komad hartije i vratio ga u džep haljinčeta nalik na jaknu. Bio je dio njega i njegovog oca.

Tu noć, dok smo sjedili u polumraku sobe, udišući otužni miris surovog života, shvatih da Betku nije dobro. Kao da je znao da mu je sljedeći ubod iglom posljednji, zadnji put je prelazio ogrubjelim vrhovima prstiju preko svojih ožiljaka i tetovaža. Zatim je bespomično zurio u parket.. U miru i tišini je sagledao svoj život u slikama, hronološki, od pesnice bradatog lica u Foči, do jučerašnje igle i ožiljka s unutrašnje strane lakta. Usta mu postadoše ljepljiva, a razaznavanje okoline teško. Najzad je stigao do Heraklovih stubova.

 Jasmin H./festival.ba