Dva koraka…

Dva koraka… 16/02/2017

Ispijao je ko zna koji fildžan kafe u svojoj staroj kožnoj fotelji okrenutoj prema prozoru. Zrak se činio svježim, no kad god bi pokušao udahnuti, nije osjećao ništa. Džezva za kafu je bila toliko vrela da se zalijepila za staru istrošenu salvetu… Nasuo je još jedan fildžan uživajući u prizoru vrelog dima koji je lebdio po zraku. Drhtavim rukama ga je prinio ustima i otpio mali gutljaj. ”Čudno”- pomislio je na trenutak. Znao je da je kafa vrela, zašto to on ne osjeti? Izvio je usne u blagi osmijeh. Nije ga bilo briga. Ionako nikad nije volio vrelu kafu. Nastavio je gledati kroz prozor.

Jesen se polako uvlačila u njegovu ulicu. Pažnju mu privuče dječak koji je vukao majku za rukav otrcanog žutog kaputa i prstom upirao prema njegovoj kući. Izvijene desne obrve približi se prozoru da upita malog šta je to zanimljivo na njegovoj staroj kućici. Hrapavim i dubokim glasom se obrati dječaku glasnije i strožije nego što je i sam htio. Dječak se ne odazva. Viknuo je još jednom. Opet ništa… Tužno gledajući prema staroj kući čika Miše, dječak i majka krenuše dalje niz ulicu. Kladio bi se da je majka skrivajući se, obrisala dvije-tri suze. ”Čudnog li jutra”-ote se iz njegovih usta.

U džepu je prevrtao nekoliko Mentol bombonica koje je htio dati dječačiću iz svoje ulice. Da ga je bar čuo… Prisjećajući se sebe kao dječaka, naslonio se rukama na prozor. Zadebljala koža na laktovima ovoga puta nije zaboljela. Bio je ponedjeljak. Ljudi su užurbano hodali tamo-amo svako potpuno okupiran svojim poslom. Svako malo, neko bi zastao gledavši prema njegovoj kući kao prema nekom starom izblijedjelom spomeniku. Činilo mu se da svako gleda u istu tačku. Tačku na prvom spratu odmah ispod njegovog prozora. Poželio je i sam da siđe, da vidi, da prozbori koju sa svima njima jer ga iz nekog razloga nisu čuli kad bi im se obraćao odozgo. Poželio je da i sam korača dugom ulicom svoga rodnoga kraja. ”Glupe stare noge”- udarao se po koljenima stisnutom pesnicom. Očaj i nemoć su preplavili potkrovlje starog čika Miše.

Mala kazaljka je stala na tri, velika na dvanaest. Njegov sin završava smjenu na poslu u ovo vrijeme. Eh da samo pri njihovom zadnjem susretu nije bio onako grub, da je samo bio malo više otac nego autoritet, malo više prijatelj nego stranac, možda bi njegov sin došao i danas. Pokajanje, tuga, bijes i samoća vidjeli su se u svakoj pori njegovog lica. Kapci su teško padali zatvarajući tamne oči uokvirene plavim krugovima. Naborano čelo je ugostilo par kapljica znoja koje stara drhtava ruka nije već dugo obrisala. ”Sići će sam”-odlučio je i spustio se sa stare kožne fotelje.

Drveni pod je škripao dok je vukao svoje iznemoglo tijelo prema stepenicama. Na misli se odjednom obrušilo mnoštvo uspomena. Njegova žena. Žena kojoj nikada nije uputio lijepu riječ. Žena koja mu je podarila divnog sina kojeg je odbacio. Žena koja se razboljela mlada… Oči crne od tuge ispustiše gorku suzu. Još dvije stepenice. Još samo dva koraka od toga da izađe, da se oslobodi. Da priča i da pričaju s njim. Da voli i bude voljen. Još samo dva koraka do one tačke u koju svi tajanstveno gledaju. I on će je vidjeti. Za samo dva koraka…

Podigao je glavu. Tačka u koju su svi upirali prstom bio je običan bijeli papir uokviren sivom bojom. Približavao se. Na papiru je nešto pisalo: ”Mihailo Jovanović zvani čika Miša preminuo je u nedjelju 18.septembra 2016.godine”. Osjetio je zujanje u ušima. Okrenuo se i istrčao na ulicu. Ljudi su prolazili kroz njega. Vrištao je. Nisu ga čuli. Kleknuo je na hladni asfalt i uperio pogled ka nebu. Smrt je bila udaljena samo dva koraka…

Azra D./ Festival.ba