INTERVJU | Catrin Noise – ideja, emocija i autentičnost

INTERVJU | Catrin Noise – ideja, emocija i autentičnost 02/04/2017

Dijana Gajić, jedna od najznačajnijih autorki domaće nezavisne scene. Možda poznatija pod imenom Catrin Noise, ova banjalučka kantautorka iza sebe ima album ”Out” iz 2011 godine, i nekoliko suradnji i singlova kojima je odavno zaslužila pažnju regionalne publike.

O tome kako je od Dijane nastalo Catrin Noise, objašnjava:

”Catrin Noise je ime koje stavljam u potpis pjesama koje radim bilo kao jedina autorka, bilo u kolaboraciji sa drugima. Počela sam da se bavim muzikom kad sam odlučila da ispitam imam li uopšte talenta da uradim nešto svoje. Pošto mi se činilo da je to što sam uradila okej, preduzela sam neke dalje korake. Pjesme su snimljene, bend okupljen i tako je počela da se priča neka priča. ”


- Banjalučkoj publici ste poznati više od 10 godina, ali nažalost ne i šire. Recite nam ukratko ko je ta Catrin, čega se boji, šta čita, u šta vjeruje?

Pa nije lako govoriti o strahovima. Ako pričamo o muzici, bojim se svakog konačnog oblika muzike koju radim, ali naučila sam da ga prihvatim i kad nisam sasvim zadovoljna jer znam uz kakva ograničenja radim. Mimo toga, najviše me plaši koliko je dan kratak i kako uvijek ostanem s nekom žudnjom jer me preplavi osjećaj da se toliko toga može doživjeti i uraditi, do mjere da ostaneš paralizovan od same pomisli.  Volim da razmišljam o životu, a glavno pitanje jeste: Da li je to to, ili ima još nešto? Ovo se odnosi na način života, njegove duhovne dimenzije, na potrebe, želje i mogućnosti… A onda je tu dekonstrukcija standardnih pogleda na svijet. O tome volim i da čitam. Vjerujem u samosvijest, iskrenost i otvorenost. Najbolje je kad su u kombinaciji. To cijenim kod ljudi i raduje me kada nije ”fejk”. Kompleksnost načina na koji svijet funkcioniše dovodi te do toga da se vratiš osnovama i spontano sam postala fokusirana na mikrostrukture. Na struk trave, recimo, ili ”proste”  manire, poput srdačnosti. To me smiruje.

- Moglo bi se reći da je tvoj stil u velikoj mjeri već prepoznatljiv na našim prostorima, pa čak i da odskače od prosjeka. Kako se tvoja muzika mijenjala tokom vremena, te ko i šta je najviše utjcalo na formiranje specifičnog trip-hop-ambient-downtempo zvuka kakav danas imamo?

Sjećam se da sam bila očarana kad sam prvi put čula Portishead. Tada nisam mogla ni zamisliti da ću ikada potpisati triphop pjesme, poput Out i Destiny, ali moj senzibilitet je uvijek bio u tom domenu. Downtempo je tempo u kojem zamišljam muziku. Za konačni zvuk zaslužan je Vlado aka Plavi podrum. Da nismo počeli zajedno da radimo, pjesme bi na prvu vjerovatno bile snimljene uz akustičnu gitaru, onako kako su i nastale. Na albumu ”Out” nalaze se i pjesme koje oboje potpisujemo kao autori, tako da je to zaista proizvod nastao iz dobre kolaboracije.

CN2

- Album ”Out” izašao je prije 6 godina, kao rezultat saradnje sa Plavim Podrumom. Da li tvoji tekstovi, iako se bave raznim temama, imaju zajednički motiv trenja između čovjekovog unutrašnjeg svijeta i svijeta koji ga okružuje, te svim onim poteškoćama što nastaju kao posljedica tog neslaganja, neprihvatanja i otuđenja.

Ne postoji ljudska jedinka koja se nije sudarila sa svijetom oko sebe. Ja sam možda bila svjesnija tog sudara, ili sam ga shvatila preozbiljno. U svakom slučaju, neslaganje sa svijetom je mene oblikovalo i živim u odnosu na njega, pa su o tome i pjesme. S godinama sam naučila da popustim. Sudaranje čestica stvara novu vrijednost, a umjetnost je u tome da ne prepustiš sve svoje tom haosu, da znaš izbjeći propadanje. To je, valjda, vještina življenja.

- Na društvenim mrežama si glasna i jasna protiv svih oblika nepravde i nejednakosti. Reci nam nešto o društvenoj angažovanosti svojih pjesama i poziciji feminizma u našem društvu. Smatraš li se feministkinjom?

Angažovanost ponegdje postoji u podtekstu pjesama, ali ipak polazim od sebe, toga kako ja doživljavam stvari. Trudim se da ne budem bukvalna. Feminističkim temama se nisam bavila u pjesmama, ali me one interesuju privatno, kako u kontekstu diskriminacije žena tako i u smislu humanosti, jer na to se sve svodi. Feminizam danas nije samo „girl power!“ nego podrazumijeva da si na strani obespravljenih uopšte i trudiš se da budeš dosljedan u tome, da se stalno preispituješ i učiš. To nije neki program, to je nešto što osjećaš ili ne osjećaš, ali možeš da osvijestiš.

Naravno da sam feministkinja. Još uvijek djevojčice većinom nose roza garderobu, rodno zasnovano nasilje društvo uporno toleriše, diskriminacija žena na radnom mjestu još uvijek je realnost, žene se smatraju seksualnim objektima… Istina je, žene kod nas danas ostvaruju svoja prava, školuju se, imaju karijere i hobije, zasnivaju porodice, rade u domaćinstvu, sve odjednom. Ali ne može muškarac u 21. vijeku da ne zna skuhati ručak, oprati kupatilo, brinuti se za djecu. Imamo sistem u kojem žena zbog trudnoće dobije otkaz ili ne može da se zaposli ako planira porodicu, ženu koja je samohrana, a otac ne snosi odgovornost. To su stvarni problemi, a ne to što su žene, kako mnogi kažu, same sebi zakomplikovale život jer su tražile prava. Reći takvo nešto je teška ignorancija. Međutim, pitanje prava je i klasni problem, pa mi moja donekle privilegovana pozicija u društvu vjerovatno uskraćuje priliku da saznam i više o realnim svakodnevnim problemima žena, a ima ih mnogo.

 CN3

- U posljednje vrijeme tvoje pjesme su počele dobijati i svoje vizuelne oblike. Da li spotovi dodaju značenja ili su vizuelna refleksija onoga što želiš da kažeš kroz pjesme? 

Povodom 10 godina rada, a one su podrazumijevale aktivnije i manje aktivne faze, odlučila sam da približim pjesme publici. Neki spotovi zamišljeni su kao verzija lyrics spotova, a neki s malo više „priče“, ali svakako su nadogradnja za pjesme. Nije mi bila bitna „šminka“: 4K kvalitet, profesionalna frizura i stajling, vrhunska režija. Pripadam nezavisnoj sceni, nemam izdavača iovo mi nije karijera. To određuje uslove, a uslovi su odredili da spotovi budu minimalistički. Ali srećom, uslovi ne određuju i to da li možeš nešto da ispričaš.

Kad snimam vodu (Destiny) ili oguljenu boju tobogana (Our Little Girl), mislim o onim mikrostrukturama. To me ispunjava. U spotu za ”Told You Once” ideja je bila da se slučajnim izborom predmeta stvore nadrealne situacije, a one su onda u tom svom univerzumu počele da funkcionišu kao predstave stvarnih situacija i emocija, pa su se ljudi prepoznavali u pojedinim likovima. U mom svijetu sve ovo ima smisla i nadam se da će ljudi u svemu tome što radimo vidjeti i čuti ideju, emociju i autentičnost, a ne koji piksel manje od standardnog.

Adnan S./festival.ba