INTERVJU: DAMIR PIRIĆ

INTERVJU: DAMIR PIRIĆ 17/07/2016

Ako ste ikad poželjeli putovati kroz vrijeme, osjetiti na svojoj koži emocije nekog prošlog vremena, zaboravljenih trenutaka, razmišljanja nekih drugih ljudi, sjetite se vremenske mašine zvane “dokumentarni film”.

Živimo u svijetu gdje postoje ljudi koji na specifičan način uspijevaju dokumentovati stvarnost.  To su ljudi koji ne prave filmove kada im producent pruži šansu, to su ljudi koji imaju nešto veliko i bitno da podijele s drugima.Njihovi filmovi su  rezultat  stvaralačke opsjednutosti  jednom  idejom  i  jednim  sadržajem,  to su isječci njihovih života, njihove ljubavi prema nečemu.  Jedan od takvih je i tuzlanski režiser Damir Pirić.

Damir Pirić je rođen 04. 07. 1976. godine u Tuzli, BiH.

Završio je Akademiju dramskih umjetnosti Tuzla, odsjek Produkcija (Film, TV, Radio, Pozorište). Bachelor produkcije. Stalni je saradnik kulturnih institucija i privrednih subjekata u BIH i regiji te je aktivno uključen u procese grafičkog dizajna, produkcije filmova, teatarskih i likovnih postavki, muzičkih koncerata, festivala, izložbi i promocija.

Pirić je i producent festivala “arTz Fest” i “BUARF“.

Pored režije, montaže i produkcije više studentskih kratkih filmova, nekoliko dokumentarnih i jednog igranog filma, reditelj je i producent je više od 30 muzičkih spotova te brojnih Internet, TV i Radio reklama, najava i jinglova.


- Odakle je proizašla ljubav prema dokumentarnom filmu i da li je on jedini žanr filma kojeg dalje želiš raditi?

Kažu da ništa nije slučajno, pa vjerovatno ni moj susret sa dokumentarnim filmom. Od prvog kontakta sa nekom osnovnom video tehnikom počeo sam eksperimentisati sa dokumentarnom formom, prvo kroz neke kućne video klipove o putovanjima, godišnjim odmorima ili nekim zanimljivim aktivnostima u mojoj bližoj okolini i sa mojom porodicom, prijateljima i poznanicima. Kasnije se to sve tokom mog studiranja na Akademiji dramskih umjetnosti Tuzla, da tako kažem «uozbiljilo». Tu sam imao sam priliku sa svojim profesorima prisustvovati snimanjima nekih dokumentarnih filmova i serijala. Pa su ubrzo uslijedili i neki ozbiljniji angažmani – rediteljski i montažerski prvenstveno. Dokumentarni film je žanr kojim želim da se bavim i dalje ali nije jedini naravno. Ja sam posebno ponosan i na igrani film «Gorčina osvete» koji smo radili prije par godina. Taj film smo posvetili globalnom obilježavanju 40 godina od smrti velikog Bruce Lee-a, i tu sam se okušao u režiji i montaži Kung Fu borilačkih scena sa divnom ekipom majstora borilačkih vještina na čelu sa Sadikom Karahasanovićem. Siguran sam da ću se i tom žanru ponovo vratiti.

- Šta je za tebe najpotrebnije pri snimanju filma? Da je  to ljubav, novac ili nešto treće?

Često citiram velikog Stanleya Kubricka koji je u jednom intervjuju, na pitanje koji bi savjet dao mladim filmmakerima, rekao: “Mislim da svaki režiser koji želi da napravi film, treba da ustane i počne da ga radi”.  Čak i iz malog filma od 3 minute se može puno naučiti o organizaciji na setu, radu sa ljudima, finansijama, zakonima, tehnici, raznim potencijalnim problemima i sl. Mislim, tj. siguran sam da je ljubav korijen svega, bez ljubavi to baš nikako neće ići. Ali pored ljubavi potrebno je se dobro «naoružati» znanjem i zatim krenuti u konkretnu akciju. Znam puno fantastičnih i kreativnih osoba koje imaju i ljubav i znanje ali ne mogu sebe nikako natjerati na akciju. Vrlo je lako u svemu vidjeti probleme i prepreke jer je zaista činjenica da ih ima puno oko nas ali kada se krene u tu akciju onda se uz dobar tim ti problemi rješavaju i prepreke uklanjaju. Gdje ima ljubavi, znanja i akcije ima i načina.

- Kako si došao na ideju za film “Rock’N’War”?

Sve je u stvari krenulo od jednog VHS snimka naše probe iz tog ratnog perioda. Moji prijatelji i ja smo tu kasetu dosta pregledali u godinama odmah nakon rata pa smo se onda zasitili toga i zaboravili i na tu kasetu i na te događaje. Svi smo se nekako htjeli distancirati od tih sjećanja i okrenuti se budućnosti. Međutim prije nekih 9, 10 godina ja sam opet pogledao tu kasetu i ono što me je na prvu fasciniralo je bila ta pozitivna emocija kojom smo u stvari svi zračili u to grozno vrijeme. Stvarno sam bio zaboravio sam taj osjećaj. I gledam na tom snimku, velika grupa prijatelja na jednom mjestu, svira se, pjeva se i dobro se provodi bez interneta i bez mobitela. Onda sam se, uz razgovor sa prijateljima prisjećao tih raznih mjesta na kojima se se održavale probe i svirke tokom rata i počeli smo zajedno evocirati te uspomene i kroz te razgovore sam primjetio da se i ostali akteri te scene sa osmjehom i pozitivnom emocijom prisjećaju tog perioda. Otud ideja za film.

Solo Positivo Film Festival 3 rocknwar

- Da li je bilo teško doći do podataka, snimaka, izvora pomoću kojih je nastao Rock’N’War?

Pa moram reći da u opšte nije bilo jednostavno. Čitav taj proces je dugo trajao. Prvo je bilo potrebno kontaktirati aktere te scene do kojih sam mogao doći. Mnogi sada žive širom svijeta pa sam pokušavao da upratim kada neko dolazi u Tuzlu pa da se nađemo da iznesem ideju o filmu pa je onda bilo potrebno sačekati da svako nađe vremena da procunja po starim kutijama na tavanima i podrumima i da nađe neku VHS kasetu ili fotografiju. Poseban problem je bio poslije taj materijal digitalizovati da bi se mogao montirati. Dosta tih kaseta je od stajanja oštećeno, trake na dijelovima izgužvane a dodatna otežavajuća okolnost je da ni uslovi u kojima su nastajali ti snimci nisi bili ni blizu adekvatnih. Ipak je prošlo dosta vremena, neke stvari, događaji i ljudi su se zaboravili. Ja sam pokušao najvjerodostojnije da prikažem to vrijeme i ljude. Naravno da je tu bilo i drugih vrlo bitnih aktera, bendova i pojedinaca koji se nisu našli u ovom filmu iz raznih razloga; nisam uspio doći do njih, ili nema nikakvog snimljenog materijala i slično. Ovaj film je vremenom rastao u svom trajanju, krenulo je od kratkog filma od 7 minuta, zatim 16min pa do današnjih 65 minuta. Ako sutra dođem do novih materijala i podataka rado ću i to dodati ovoj postojećoj priči. U glavnom bilo je puno posla i problema ali ja sam to shvatao kao izazov i uvijek se radovao i snimanjima i montaži.

- Da li je bilo teško nagovoriti ljude koji se pojavljuju u filmu da uopšte govore o tome obzirom da je to veoma težak period njihovog života?

Uopšte ne. Svi su se rado odazvali i prenosili svoja iskustva iz tog perioda na jedan vrlo iskren i otvoren način i tako se stvorila po meni najveća karakteristika ovog filma; iskrena i pozitivna priča protkana vrlo dubokim emocija. I to publika zaista osjeti tokom gledanja filma pa i ona pozitivno reaguje na to.

-  Misliš li da ovaj film može utjecati na sadašnju rock scenu?

Danas se često čuju rečenice u kojima ljudi kritikuju situaciju, politiku, ambijent i okolnosti u kojima danas živimo i pokušavamo raditi. Da citiram gore već spomenutog velikana Bruce Lee-a koji je rekao «dođavola više sa okolnostima, ja sebi pravim prilike». Tokom rata su momci i djevojke baš to radili, pravili sebi uslove i prilike da se kreativno izraze i bez struje i bez vode i bez hrane i još pod granatama. Ne znam da li može utjecati… Volio bih da može i volio bih da ovaj film bude inspiracija i motivacija akterima današnje scene da shvate da oni sami moraju preuzeti stvari u svoje ruke i praviti prilike.

- “U ratu si od ničega pravio nešto. Danas imaš sve, a nemaš ništa” jedna je od najupečatljivijih izjava u filmu Rock’N’War. Da li je cilj filma motivisati ljude da iskoriste mogućnosti koje im pruža sadašnjost i konačno urade nešto?

Jedini cilj filma je dokumentarizovanje jednog vremena koje je pored svih loših stvari o kojima se zna i priča imalo eto i tu pozitivnu stranu iskrenog nepatvorenog druženja i kreativnog izražavanja. Nisam nikada imao takav neki pretenciozan stav da ja želim nekoga da motivišem, da kažem ovako treba a ovako ne treba. To nikada nije bio cilj, cilj je bio dokument ali ako je eto i ispalo da film svojom pričom može da motiviše ljude onda tim bolje i ja sam još sretniji zbog svega.

- Koji su tvoji planovi za budućnost? Da li možemo očekivati neki novi film?

Velika mi je želja mi je da film ROCK’N’WAR prikažemo što većem broju gledalaca pa sa tim u vezi i obilazimo festivale. Ta priča i festivalski život filma se zaista dobro odvija, puno više i bolje od bilo čega što sam se nadao da će se desiti. A naravno paralelno sa time radim i na novim filmskim projektima; namjerno kažem u množini jer ih zaista ima više. Borimo se protiv okolnosti.

Azra D./festival.ba