INTERVJU: Hrvoje Kečkeš / Budimo realni, još uvijek smo ludi za Bitangama i princezama

INTERVJU: Hrvoje Kečkeš / Budimo realni, još uvijek smo ludi za Bitangama i princezama 19/02/2017

Prije više od deset godina osvojio nas je kao nespretni Kazo u humorističkoj seriji ”Bitange i princeze”. Nasmijavao nas je u ulozi gay stiliste zajedno sa Zlatanom Zuhrićem i kao simpatični Miro u seriji ”Stipe u gostima”. Iza njega je preko trideset filmskih i televizijskih uloga i bezbroj pozorišnih predstava. On je suprug, gitarista, vatreni navijač i glumac – jednako dobar i na filmu i na pozorišnim daskama.

On je jedan od najpopularnijih glumaca, ne samo u rodnoj Hrvatskoj, nego i u cijelom regionu. ”Budimo realni”, Hrvoja Kečkeša teško je ne voljeti.


- Kada ste znali da ćete postati glumac? Šta je bio prelomni trenutak?

Zapravo vrlo rano. Već negdje u nižim razredima priključio sam se u dramsko – recitatorsku grupu svoje osnovne škole, a nedugo zatim krenuo sam i u dramski studio Zagrebačkog kazališta mladih. Svoju sklonost da predstavljam i sa scene zabavljam druge, koju pamtim i iz vrtićkih dana, imao sam tako priliku razviti u jednoj eminentnoj glumačkoj radionici. Kasnije me ta ljubav i užitak prema glumi vodi preko srednje škole do Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu.

- Veliki dio glumaca nisu završili školu da bi se time bavili. Koliko je za jednog glumca bitno formalno obrazovanje?

Na ADU sam upao iz četvrtog pokušaja, ali u međuvremenu nikada nisam gubio kontakt sa kazalištem i glumom. Nikada u stvari nisam niti pomišljao da je moj poziv u životu možda ipak nešto drugo. Iako, naravno postoje glumci koji su svoj talent uspješno oblikovali i bez formalnog obrazovanja, smatram da je meni osobno ono donijelo mnogo korisnog, što mi pomaže u svakodnevnom bavljenju ovim poslom. Da ne govorim o tome da i danas znam prepoznavati neke glumačke stvari i situacije koje sam čuo još na akademiji. Neke su mi tek sada i postale jasne, a neke još niti nisu!

- Jednako ste aktivni i na televiziji i u pozorištu. Koja je ljubav veća?

Uuuuffff! To su dva gotovo ista, a opet tako različita sporta. To vam je k’o veliki i mali nogomet. Televizija je puno jači medij, tamo vas svi imaju priliku vidjeti na velikom osvijetljenom terenu, što vam naravno daje poseban gušt. Kazalište je opet nešto puno intimnije, tu ste u direktnom odnosu sa publikom, izravno kontrolirate izmjenu svoje sa njihovom energijom, a rezultat je opipljiv na licu mjesta. Kazalište je nešto čime se bavim svaki dan, dok su televizijski projekti ipak nešto što dolazi sporadično. Rekao bih da je upravo takav odnos zastupljenosti kazališta i televizije za mene idealan.

hrvoje-keckes-1

- ”Budimo realni”, uloga Kaze u seriji ”Bitange i princeze” obilježila je Vašu dosadašnju karijeru. Koliko sličnosti dijele Hrvoje i Kazo?

O tome bi vjerojatno puno bolje mogli posvjedočiti oni koji me poznaju, jer ja osobno ne primjećujem baš previše sličnosti. No u seriji je lik Kaze doživio niz najrazličitijih situacija i odnosa, pa lako moguće da se nešto od svega toga prepliće i sa mojim vlastitim karakterom ili iskustvom. Svakako moram iskoristiti priliku da istaknem kako je i meni uloga Kaze izuzetno draga, a sam rad na seriji ” Bitange i princeze” uvijek ću pamtiti kao jedno neprocijenjivo iskustvo.

- Glumili ste i transvestita i homoseksualca. Koliko je zahtjevno bilo igrati te uloge?

Gotovo koliko i bilo koju drugu ulogu. Jer takvi likovi, kao i svi ostali moraju u sebi nositi još neke osobine, kako bi ih glumac mogao što kvalitetnije portretirati. Svjestan sam naravno da i sama seksualna orijentacija može biti dobro ishodište za humorističan, ali i tragičan zaplet, no bez jednog nijansiranja karaktera uloga bi ostala previše površna, a to naravno svi glumci pokušavaju izbjeći. Jedino ako gledamo u nekom uvjetno rečeno tehničkom smislu, kao što su šminka, kostimi ili pokret, uloge transvestita ili homoseksualaca zahtjevaju od glumca jedan dodatni angažman. To svakako.

- Da li ste se ikada pokajali što ste izabrali ovaj životni poziv?

Ne! Za sad još ne. Mislim da nikada niti neću. Bavljenje ovim poslom uvijek sam doživljavao isključivo kao svojevrstan blagoslov. Gluma je za mene oduvijek bila kao neka igra, koja je prerasla i u moj poziv od kojeg živim, a mislim da je to veliki razlog za sreću u životu.

- Poznato je da ste zaljubljenik u nogomet i veliki navijač Dinama. Da li biste se možda, da niste otišli u glumačke vode, bavili nogometom?

Nogometom, iako ga igram svaki tjedan, se sigurno ne bih bavio. Jednostavno uvijek je oko mene bilo toliko boljih nogometaša da mi to nikada ne bi palo na pamet. Ali navijač bih bio uvijek i bit ću. To mi je poseban gušt. Takva kvalitetna druženja i putovanja, pa i napetih situacija ne bih doživio ni u sto života.

ZIN_5900-e1427026639573

- Već pet godina svirate bas gitaru u bendu Chishche Lishche i obišli ste najboje zagrebačke klubove. Otkuda ta ljubav prema muzici?

Muzika i kazalište oduvijek su išli ruku pod ruku, a kako sam od najranijih dana zavolio pozornicu i sve ono što ide na nju, tako mi niti sviranje nekog instrumenta nije bilo odbojno. Ranije sam često prebir’o po gitari, a slučaj je htio da se malo konkretnije uhvatim bas gitare za potrebe predstave “O medvjedima i ljudima”. Mojim kolegama i meni omililo se muziciranje, pa smo odlučili malo produžiti vijek tom našem bendu iz predstave i nakon što je ona prestala igrati. Kad kod nam naše obaveze to dopuštaju, okupimo se i organiziramo kakvu neobaveznu svirku u nekom od Zg – prostora. U svakom slučaju muzika je nešto što nas opušta i služi nam kao neki ispušni ventil.

- Osim što ste glumac, Vi ste i suprug, i član benda, i sportski navijač. Koja Vam životna uloga predstavlja najveći izazov?

Da bilo koja od tih karika nedostaje, ja ne bih bio ja. To sve zajedno je i moj radni dan i moj odmor, moj dan i moja noć, suze i smijeh…, sad već malo zvučim kao da recitiram neku pjesmu, ali istina svemu tome pristupam sa maksimalnim žarom i zanosom.

- Koliko je teško voditi uspješan privatni život kada ste javna ličnost?

Ma ne, mislim da to u Hrvatskoj od 4,5 miliona stanovnika nije realno neki problem. Naravno da me mnogi ljudi prepoznaju, ali nije to nešto što bi vam moglo otežavati život. Naprotiv imam samo lijepa iskustva sa ljudima, slučajnim prolaznicima i nerijetko se upuštam u kakav kraći razgovor sa njima.

- Koji projekti su u planu za 2017. godinu?

Sljedeća predstava koju ću raditi kod nas u “Kerempuhu” biti će “Narodni heroj Lilijan Vidić” u režiji Kreše Dolenčića, a nakon nekog vremena posvetit ću se i jednoj filmskoj ulozi, naime redatelj Antonio Nuić ponovno je okupio jednu meni jako dragu glumačku ekipu, pa idemo snimat!

Nejra A./festival.ba