NJENO PJESNIČKO VISOČANSTVO: WISLAWA SZYMBORSKA

NJENO PJESNIČKO VISOČANSTVO: WISLAWA SZYMBORSKA 09/02/2017

“Najgore je s pjesnicima. Njihov rad je beznadežno nefotogeničan. Čovjek sjedi za stolom ili leži na kauču, bulji nepokretnim pogledom u zid ili plafon, s vremena na vrijeme napiše sedam redaka, od kojih jedan precrta nakon petnaest minuta i opet prođe sat u kojem se ništa ne događa… Koji bi gledalac izdržao nešto slično?”

     Iz govora Wislawe Szymborske pred Nobelovom akademijom u Stockholmu 7. 12. 1996.

Punim imenom  Maria Wislawa Anna Szymborska, rođena je 2. jula 1923. godine u Kórniku, a od 1931. godine živi u Krakowu. U periodu izbijanja Drugog svjetskog rata, Szymborska je imala svega šesnaest godina.  Od nacističke okupacije Poljske pa sve do kraja rata (1939. – 1945.), Szymborska je radila na željeznici u Krakowu, do svoje dvadeset i druge godine. Na taj način uspjela je izbjeći deportaciju u Njemačku na prisilni rad. Taj period umnogome se odrazio na njeno stvaralaštvo i neki događaji iz te burne historije našli su mjesta u njenim pjesmama.  Nije pogrešno reći da u svojoj poeziji Szymborska gaji ogromnu strast prema društvenim dešavanjima. Rat, progoni i masovna ubistva su možda i okosnica pjesničkog opusa Szymborske. U martu 1945. kao studentica Poljske književnosti i sociologije na Jagiellonian univerzitetu u Krakowu, Szymborska je debitirala na poljskoj književnoj sceni, objavivši pjesmu “Tražim riječ” u dnevnim novinama “Dziennik Polski”.  Nakon toga je nastavila pisati i objavljivati svoje pjesme i u drugim dnevnim novinama i časopisima. Od tog trenutka njena karijera pjesnikinje i spisateljice bila je u usponu.

SZYMBORSKA1

Wislawa Szymborska

U svom bogatom opusu Szymborska je ukupno objavila šesnaest zbirki poezije.

Dok je radila kao urednica krakowskog nedjeljnika “Zycie Literackie” (“Književni život”), Szymborska je redovno objavljivala svoje kolumne i eseje pod nazivom “Neobavezna lektira” koji su kasnije objavljeni i kao zasebna knjiga. Njene pjesme nagrađivane su prestižnim priznanjima poput nagrade Goethova nagrada grada Frankfurta (njem. Der Goethepreis der Stadt Frankfurt) 1991., Herderove nagrade (njem. Der Herderpreis) 1995. ili nagrade poljskog PEN kluba, a dobitnica je i počasnog doktorata na Poznan univerzitetu u Poljskoj 1995. Njen rad je 1996. godine krunisan Nobelovom nagradom za književnost.

Preminula je u Krakowu u 88. godini života, a 1. februara 2017. navršilo se pet godina od njene smrti.

     SZYMBORSKA I SVIJET

Konvencionalna distinkcija između poezije i svijeta, koliko god u nekom trenutku izgledala čvrsta, ne može biti prihvaćena bez primjedbi; naprotiv, treba je stalno dovoditi u pitanje i biti uporan u nastojanju da se ona propita.

Kada govorimo o poeziji Wislawe Szymborske, relevantno je pitanje između autentičnog događaja i njegove književne obrade. Poetska strategija ove pjesnikinje je oličenje savršenog jedinstva i sklada dubokog filozofskog stava, lirskog izraza i svakodnevnog jezika. Ona se bavi naizgled sporednim i marginalnim, da bi progovorila o krupnim temama.

Nije slučajno da je ova autorica nazivana majstorom ironije, dosjetke, apsurda, čak i groteske: naime, metafizika koja vlada u njenom doživljaju prozaičnog i svakodnevnog, očuđenje perspektive dovodi do savršenstva. Njena nadrealistička mašta oneobičava predmete koji “ne služe ničemu” a svakodnevnu tematiku vješto stavlja u ulogu svjedočanstva.

U njenoj poeziji jedna riječ iskazuje munjevito opaženi detalj koji prerasta u cijelu priču,  kako je primjetio i kritičar Jerzy Kwiatkowski. On je rekao da u klici njenih pjesama ima materijala dovoljno za čitavu pjesničku zbirku, jer se ona ne plaši fabule, opisa i obraćanja prošlosti. Ta prošlost u njenim pjesmama ne samo da ne djeluje zastarjelo, nego se štaviše smatra otkrićem i novošću: zbog toga čitajući Szymborsku neprestano ostajemo iznenađeni i nesvjesno počinjemo posmatrati drugačije svijet oko nas, a prošlost počinjemo prihvatati kao zbir autentičnih priča o stvarnim ljudima.

szymb3

Wislawa Szymborska

Poetika Wislawe Szymborske nosi odlikovanje dokumentarnosti, zbog karakterističnih obilježja kakvima su prožete njene pjesme.  Dok npr. nasuprot razornoj “nihilističkoj” poeziji svog savremenika Tadeusza  Rozewicza,  lišenoj svih oznaka poetizacije (antipjesma), njen drugi savremenik  Czeslaw Milosz spas pronalazi u samoj umjetnosti, Szymborska kao da izvlači mudrost iz skrivene veze među stvaralaštvima ova dva velikana: u njenim pjesmama dominira kolokvijalni jezik kojim ona vješto “manipuliše” upotrebljavajući ga za izgradnju cijele jedne filozofije. Ta filozofija bi podrazumijevala jedno posebno ustrojstvo bića umjetničkog djela odnosno poezije Wislawe Szymborske i stvarnog svijeta na koji njena poezija računa. Poezija kakvu piše Wislawa Szymborska ima učinak jednog gigantskog aparata kakav bi mogao ustrojiti civlizaciju, izvršiti promjenu opstajanja koje ono zahtijeva i osloboditi misaonu mogućnost da čovječanstvo obitava u nečemu lijepom, jednostavnom, ali nažalost gotovo nevidljivom – sitnicama.

Iako se i sama našla u srcu zla koje je zadesilo Evropu početkom četrdesetih godina prošlog vijeka, Szymborska u svojim pjesmama nikada nije subjektivna, a njen pjesnički subjekt redovno zapada u krizu identiteta, kako gramatičkog tako i onog vizuelnog.

Tačno je da njene pjesme progovaraju iz određene perspektive, da se glas u njenoj poeziji javlja sa određene tačke gledišta, ali ma koliko da nam se čini da smo u stanju “pročitati” to unutrašnje oko u koje smo zagledani dok čitamo poeziju, mi to zapravo nismo u stanju učiniti iz razloga što je “lirsko ja” u njenim pjesmama naizgled potpuno bezlično. Bezlično znači da nema ni jedno lice, nego ustvari ima mnoga lica, pa je primjerenije to iskrazati terminom kao što je “nadlično”.

Ova pjesnikinja u svojim pjesmama gotovo nikada ne nudi čitaocu da historiju, događaje i svijet posmatra očima Wislawe Szymborske, niti očima pjesničkog subjekta, jer u svojoj poeziji ona konstruira bezličan, ali samostalan model bića, neovisan o bilo kojem obilježju od kojeg postoji “opasnost” identifikacije ili kategorizacije prema bilo kojem obilježju po kome se ljudska bića mogu razlikovati; spol, rasa, boja kože, starost, religija, pripadnost itd. Takva poetska strategija (ne)identifikaciranja pjesničkog subjekta razlog je krajnjem cilju ove pjesnikinje, a to je da se bavi slikom svijeta u cijelosti, da ga promišlja, promatra i interpretira u dimenziji sveukupnog bivstvovanja posmatrajući historiju kao slučaj, a čovjeka kao nasumičnog protagonistu. Junak njene pjesme, bilo da je to pilula za umirenje, pas, majka iz Vijetnama koja traži svoju djecu, prtljag, majmun, atentator, terorist, luk… – se ne prepoznaje kao partikulatni identitet, već kao univerzalni ljudski. U isto vrijeme je individua u njenim pjesmama neporecivo ljudska.

Nezavisno od toga da li je u pitanju davna prošlost antičkog vremena ili kraj dvadesetog vijeka, Szymborska se igra riječima pa koristeći poznate i “dobro pročitane” metafore, ustrojava svoje ironične stavove u kontekstu koji njenu fabulu čini pomalo šaljivom ali krajnje ozbiljnom, tako da bivamo iznenađeni na jedan potpuno novi način.

Baveći se poezijom na svoj način, Szymborska je nastavila sa “traženjem riječi”, zadržavajući se na stazi svoje misije da poezijom ispituje granice, i da bude, kako kaže Petar Vujičić “moderna Šeherzada”, jer je Šeherzada svojim pričama spašavala sebe i druge žene od okrutnog sultana, a Szymborska svojim pjesmama spašava okrutni svijet od samog sebe, razgrađujući ga i gradeći svoju sliku tog istog svijeta.

Autorica: Dženana Hadžihafizbegović

Dženana Hadžihafizbegović

Dženana Hadžihafizbegović

LOGOR GLADI U JASLU

Napiši to. Napiši. Običnim mastilom
na običnom papiru: nisu im dali da jedu,
svi su umrli od gladi. SVI. KOLIKO?
TO JE VELIKA LIVADA. KOLIKO TRAVE
DOLAZI NA JEDNOGA? Napiši: ne znam.
Istorija zaokružuje skelete do nule.
Hiljadu i jedan to je još uvijek hiljada.
Taj jedan, kao da ga uopće nema:
izmišljeni plod, prazna kolijevka,
bukvar otvoren ni za koga,
vazduh koji se smije, kriči i raste
stepenište za pustoš koja se skuplja u vrtu,
ničije mjesto u redu.

Mi smo na toj livadi, gde se stajalo tijelom.
A ona ćuti kao kupljeni svjedok.
U suncu. Zelena. Tamo podalje šuma
za žvakanje drveta, za piće pod korom –
cjelodnevna porcija vidika,
dok se ne oslijepi. U visini ptica,
koja se po ustima pomicala sijenkom
hranjivih krila. Otvarale su se vilice,
udarao zub o zub.
Noću je na nebu blistao srp
i žeo za sanjane hljebove.
Iz pocrnjelih ikona nadlijetale su ruke,
s praznim čašama među prstima.
Na ražnju bodljikave žice
njihao se čovjek.
Pjevalo se sa zemljom u ustima. DIVNA PJESMA
O TOME DA RAT POGAĐA RAVNO U SRCE.
Napiši, kakva je ovdje tišina.
Da.

Dženana H./festival.ba